petak, 31.10.2008.
Studosfera! novo mjesto susreta i čitanja
Sve aktivnosti premještene na http://nehajeva.studosfera.com/ !!!!
''Svako je dio neke sfere, ja sam dio studosfere'' see you there 
nedjelja, 03.02.2008.
Može jedan virtualni zagrljaj?
Napravit ću još samo jedan klik na facebook profil, i samo još jedan na facebook home, jer možda mi je baš netko u zadnjih minutu i pol poslao kakvo virtualno pivo. Kada su svi vani, a vi ostanete zatvoreni u 4 zida, 'booze mail' vam može na trenutak uljepšati večer.
A 'hug request' ili 'kiss me request', vas ponekad dovede u situaciju da se zapitate je li taj zahtjev tek lančana igra ili možda nešto više. Teško je pridati vrijednost takvoj komunikaciji. No upravo je ta virtualna komunikacija postala mjesto gdje se naše socijaliziranje odvija. Kako kaže moj prijatelj: 'Svi bi radije komunicirali preko msn-a. Posebno zato što se ne moraju šminkati.'
I zaista je on u pravu kada kaže da ispred monitora možete biti musavi i neočešljani, jer vas predstavlja default slika i ono što pišete, a ne ono kako u tom trenu izgledate. Naravno da je upotreba kamere jedna od mogućnosti, no ja je vrlo rijetko koristim kada komuniciram sa prijateljima iz grada ili s faksa. Čini mi se da je i to stvar navike, odnosno Internet običaja i kulture. Po uzoru na off-line svijet postoje ekvivalentna pravila druženja na facebook-u, myspace-u.. Kao i britanski ustav, ta pravila su nepisana, ali se podrazumijevaju. Svakako je red zahvaliti se nekome na 'dodavanju', a i pohvaliti po koju sliku da bi se vaš prijatelj bolje osjećao. Koliko god se željeli ograditi od ovisnosti o takvim kolaborativnim medijima, vrlo je teško biti imun. Ne govorim o ovisnosti u smisli da ste cijeli dan 'gore', već govorim o tome da se vrlo lako možete naći u situaciji da ovisno o bogatstvu vaše interakcije s drugima, ovisi vaše raspoloženje. Upravo o takvim mojim iskustvima sam danas odlučila nešto napisati, a onda to isto i s vama podijeliti.
Vidjeti da imate nove poruke u inbox-u, ili posebno kakav novi komentar, katkad neobjašnjivo veseli. No s druge strane, činjenica da vas se dva dana nitko nije sjetio, signal je da nešto morate napraviti. Najbolji način da nekome privučete pažnju je da često mijenjate 'update' ili 'mood'. Pasivni korisnici nikome nisu zanimljivi. Ali ovi aktivni, osim što se sjajno zabavljaju igrajući virtualni poker, i uspoređujući se na 'coolest friends' listi, izravno izlažu svoj život drugima. Sve što radite odražava vašu osobnost, vaše stavove, vaše preferencije. Posebno mi je tu facebook zanimljiv jer služi za komunikaciju s ljudima koje znate iz stvarnog života, s ljudima, koji su za razliku od myspace-a, predstavljeni punim imenom i prezimenom, što daje jednu dozu ozbiljnosti i još više prostora voajerizmu. Gotovo za svaki veći partyu u gradu postoje pozivnice i grupe gdje onda najavljujete svoj dolazak ili se eventualno izjašnjavate kao netko tko ne planira doći. Dostupna je vidljivost svih akcija i interakcija koje vrše vaši prijatelji. Raj za voajere. Sve se može saznati. Tko je i s kim jučer bio u Tvornici, tko planira ići na prosvjed na Cvijetni, tko je slobodan, a tko u vezi, tko je sve član studenata fpzg-a, tko je bio na boardanju, i s kim, i kako im je bilo.. sve je dostupno, čak i u foto materijalu! Kao što je to Marilyn Manson u intervjuu netom prije dolaska u Pulu izjavio: 'Ljudi danas masovno proživljavaju smrt mašte, uživaju u gledanju reality televizije i u konzumiranju stvarnosti.' Upravo je konzumiranje stvarnosti ono što sam htjela istaknuti kao posljedicu postojanja kolaborativnih medija.
Moram priznati da često razmišljam o tome koliko nas takva komunikacija udaljuje ili, s druge strane, koliko nam možda pomaže da se lakše snalazimo u stvarnosti. U današnje doba, kada se ljudi zatvaraju u sebe, kada je vrlo teško naći nekog tko je otvoren za iskreno prijateljstvo, kada je teško naći nekog tko nije isfustriran iznevjerenim povjerenjem, ili propalom vezom, virtualna komunikacija daje jedan osjećaj sigurnosti i kontrole nad onim što radite i kakvima se predstavljate. Sve je vrlo proračunato. Također vam daje mogućnost da kroz niz sitnica puno saznate o osobi s kojom se družite, osobi koja vam se eventualno sviđa, pa joj, sad kad znate 'kakva je', lakše priđete.
Mnoštvo mogućnosti je pred vama..
Vjerojatno nikada ne biste u stvarnosti kupili prijatelja za 896$ ili se prodali u vlasništvo sestrinom poznaniku.. no i to je na face-u sasvim normalno.
http://www.facebook.com
http://www.myspace.com
subota, 02.02.2008.
Katastrofa
Sjetila sam se neki dan ovog teksta, potražila cd pod nazivom - 'Rasterećivanje starog kompa' i paste-ala vam ovo malo teksta, iza kojeg i dan danas stojim.. pa pročitajte..
Katastrofa
Smrdi, smrdi, užasno smrdi! Pokušavam disati na usta da ne osjetim smrad koji me guši, tjera na povraćanje. No sama pomisao da mi, dok udišem na usta, ta prljavština direktno ulazi u pluća, još me više tjera da poželim prestati disati. A moram! Jao, kako smo kažnjeni mi, ljudi, što u životu ''moramo''! Stvoreni smo slobodni, a ipak nas nitko ne pita bismo li katkad poželjeli prestati disati, jesti, odrastati… Bismo li katkad poželjeli da ne trebamo voljeti i da zbog istog ne moramo patiti, baš nitko nas ne pita. Čovjek, može, katkad, samo sam sebi postaviti takva pitanja. No ima li smisla kad odgovor ionako neće dobiti. I svi ti ljudi što prosjače na ulicama, sva ta djeca što pale prve cigarete, sve te babe što vječno žuljaju koljena na klupama u crkvi, svi ti svećenici što žude za ženskim dodirima, svi oni ne primjećuju koliko je zagušljivo na ovom našem planetu. Čini mi se da jedino ja primjećujem da nam ponestaje zraka. Zasigurno nas je netko prokleo da se razmnožavamo, a još veće je prokletstvo bačeno da se među nama razmnožava mržnja, oholost i sebičnost. Kao pokvareno mlijeko, usred ljetne žege, smrdi sve što ljudska ruka dotakne. Cipele kojima gazim kroz život pune su izmeta, u naslagama, u svim bojama. Katkad poželim staviti maramu preko nosa i usta, no sumnjam da bi i to pomoglo. Smrad bi ulazio kroz uši, pištao bi i skvičao ljudskom zavišću. Ulazio bi mi kroz oči i plašio me slikama pogreba neke siromašne udovice. Prolazio bi mi kroz kosu, mrsio lasi i stvarao kacigu koja me ne bi štitila od udaraca, već bi mi gnječila lubanju dok ne prestanem disati, dok ne napravim mjesta za druge. Ljudi moji, kako smrdimo! Ljudi moji, zašto to ne primjećujete! Možda su vam okaljane cipele daleko od ušminkanih lica, možda imate u ušima čepiće za ljudsku zavist, možda nosite sunčane naočale za svjetsko siromaštvo, no ne možete se zaštiti od onog što vas okružuje. Smrad! Smrad i katastrofa pronalaze put do vaših crnih srca. Kroz kožu i nokte prodiru, ne bi li vam dali do znanja da je ono od čega vam se sada želudac okreće, upravo ono što ste sami stvorili. Ljudi moji, katastrofa!
subota, 01.12.2007.
Politička životinja
Tri sata su u noći.
Ne mogu spavati.
Mozak mi radi sto na sat, iako su mi oči već umorne i od dima, i od svakojakih faca kojih sam se večeras nagledala. A budna sam jer mi se, naime, okrenuo bioritam. I naravno da su i za to krivi izbori i demokracija, a možda i moja kolegica s politologije s kojom sam prošlu nedjelju do tri u noći svakih pet minuta komentirala rezultate dip-a, i tko gdje vodi, i koliko sada sdp ima kandidata. No ne može čovjek iz svoje kože, kože političke životinje.
A ja se baš tako i osjećam, kao politička životinja.
Sjećam se kako sam, dok sam još išla u osnovnu i imala nastavu u dvije smjene, znala u prijepodnevnom terminu gledati prijenose saborskih sjednica. Bio je tada u životu još famozni HRT 3, a i moja pokojna baka koja je uvijek iz kreveta strastveno dobacivala komentare na račun jednih ili drugih. Iako sam ju puno puta gledala kako pravi pitu, nikada od nje nisam naučila peći kolače, ali sam naučila da se tamo u toj smeđoj prostoriji koju nazivaju saborom, nešto opako događa što uzrujava moju baku pa je ta smeđa prostorija počela sve više i više privlačiti i moju pozornost. Tada nisam puno razumjela o čemu raspravljaju ti ozbiljni ljudi u crnim odjelima, a nisam niti danas sigurna da bih mogla tvrditi kako mi je sve jasno. No ono što sam znala još i sa tri godine, kada smo se doselili u Zagreb, je da postoji nešto, politika su to zvali, što je natjeralo moju obitelj da u jedan stari Renault natrpa par jastuka, i deka, meni i sestri koje gaćice i majicu, i da napusti svoj dom.
Politika je tada odredila da moja mama čeka prvi crni kruh u pola šest na Ksaveru, i da svi spavamo u jednoj sobi. Politika nas je natjerala da zaboravimo kuću sa cvijećem, i novu bijelu fasadu, i da se priviknemo da sada nemamo niti zavjese za prozore.
No bilo je tada dobrih ljudi koji su nam posudili zavjese, a s vremenom je i crni kruh postao bijeli. No, ono što se nije promijenilo, niti će se ikada moći izbrisati, je osjećaj zbunjenosti, uplašenosti kada su u moju sobu s barbikama došli neki nepoznati ljudi. Čudno su govorili i polagano su unosili svoje stvari u našu kuću. Roditelji su me požurivali da što prije krenemo, dok je povoljno vrijeme. Sjećam se da sam tada tatu pitala; ''A zašto moramo ići? ''
Nije mi na to pitanje odgovorio, samo je rekao da uzmem ono najpotrebnije i da nam se žuri. Danas shvaćam da tata nije imao odgovor kojeg sam ja mogla razumjeti. Osim što nije znao što mi reći, vjerojatno nije znao niti sam što radi, niti gdje idemo. Ali ja sada znam da za to što se događalo ranih devedesetih, i da za to što sam ostala bez svog omiljenog kreveta na kat, nije bio kriv niti moj tata, niti moja mama, niti naši susjedi- niti oni tamo niti ovi tu. Bila je kriva politika.
I tako je mene baka naučila da je bitno gledati dnevnik u pola osam, a da nije loše niti pogledati koji put sjednicu. Naučila me i da postoje razni ljudi u toj politici, i da su mnogi prozivani lažljivcima i kradljivcima, ali da ima i poštenih ljudi koji se bore da naš život bude što ljepši. I tako sam ja zavoljela gledati rasprave, slušati prijedloge novih zakona i replike. Zavoljela sam politiku. Politika koja me je odvojila od mog prvog doma, nije ista onoj koja mi određuje život danas, ali je sve to politika. A kada primijetite da vam se adrenalin diže gdje god se ona prakticira, onda shvatite da ste politička životinja, i to ne ona domaća, već divlja koja ima nagone za borbom, životom i koja nikad ne odustaje…
petak, 23.11.2007.
Idemo dalje!
ponedjeljak, 19.11.2007.
SDP-ova verzija Nike Kovača!!
Kako je cijelo predizborno razdoblje u duhu prepucavanja, novi uraci, na račun ismijavanja onih drugih, stižu svakodnevno. Moram priznati da sam se dobro nasmijala kad sam vidjela ovaj video SDP-a.
izvor: index.hr
Kada je počela predizbora kampanja, iznjedrile su rasprave na temu koliko je fer i koliko je uostalom zakonski dozvoljeno da se HDZ oglašava tako što izvrće SDP-ove predizborne poruke i uspoređuje se s istima na plakatima. Sada, kada kampanja ulazi u zadnji tjedan, SDP radi istu stvar.
Je li SDP sada fer?
Kako god bilo, ovakve me stvari baš zabavljaju.
utorak, 13.11.2007.
A što je s GONG-om?
Ne znam da li gledam možda premalo televiziju, ali nisam niti jednom vidjela ovaj, niti koji drugi video GONG-a...
Sjećam se da je prijašnjih godina bilo dosta poticanja glasača da izađu na izbore, međutim ove godine nisam baš slične akcije primjetila. Kažem, možda mi je promaklo, ali da nam predstavnici GONG-a nisu bili na fakultetu, imala bih osjećaj da njih na ovim izborima uopće nema. Inače, video mi se baš sviđa, skroz je simpatičan i šalje jasne upute, kao što to i obično čini GONG. No, eto, mislim da su ga trebali emitirati, ukoliko nisu, ili više emitirati, ukoliko je emitiran. Jer mnogi od mojih prijatelja nisu niti ispravili podatke, a niti se prijavili u Zagrebu za glasanje do 10.11.
I sada se svi nešto bune da nisu znali i da onda niti neće glasati, jer im se ne da samo zbog toga ići do doma i plaćati put.
Mislim da je došlo do velikog propusta.
ponedjeljak, 18.06.2007.
Na Thompsonovom koncertu više od 60 tisuća ljudi..
Jučer se napokon održao tako dugo očekivani koncert Thompsona. Kako je jedan moj prijetelj ustanovio: 'Grad je poluprazan jer su sve seljačine otišle na koncert.' Tako to izgleda iz kuta dvadesetogodišnjaka koji ne podnosi Thompsona.
Niti meni nije nešto drag. Zapravo, kada vidim tko sve ide na taj koncert i sa kakvim uvjerenjima, radije bih stala uz one koji bi dali zabraniti taj koncert. U petak kada je 'spektakl' bio otkazan zbog kiše, našla sam se u tramvaju punom pijanih dečkiju koji su se vraćali s Maklsimira, i nije mi bilo svejedno. Skakali su po tramvaju i cijeli se tresao, a meni je samo kroz glavu prolazilo- 'koje životinje'. Još više mi je zgražanja izazvala grupica od šestoro ljudi, koji su jučer ponosno hodali po trgu i nosili majice s natpisom 'Crna legija',a na leđima su imali neki tekst 'Mi i Njemci uvijek smo bili jedno..'.
Meni nikada neće biti jasno kako ti ljudi još uvijek mogu propagirati Pavelića i ustašstvo kada je to povjesno osuđeno i jasno označeno kao zločinačko. Kada razmišljam o toj polovici prošlog stoljeća i kada se prisjetim kako je Hitler svojom propagandom zaluđivao mase, jedino kako mogu objasniti postupke njegovih slijedbenika jest da su ti ljudi bili ispranog mozga. No danas kada je prošlo 60-ak godina i kada je jasno kao dan što su i kakve grozote nacisti, fašisti i ustaše radili, ne razumijem kako i dalje imamo tolike mase koje još uvijek žele takvu politiku, i takav poredak u svijetu, i takvu muziku!
Patriotizma, domoljublje, ustašstvo.. Njima je sve to isto. Pod krinkom domoljublja sve je moguće progurati. I pokrasti pola države.
Al vratimo se na koncert. Znam i sama neke ljude koji su tamo jučer išli. i ne bi bilo u redu svih 60 000 ljudi prozvati ustašama i seljačinama. Bilo je i onih koji su samo išli vidjeti spektakl.
A kažu da je upravo tako i bilo. Vatromet, zabijanje mača u zemlju, Thompson među ljudima.. Mora da je obožavateljima adrelin skakao. Zaista show! I čestitam Thompsonu što tako dobro obavlja svoj posao. Jer to njemu i je posao. A kakav je to posao? E onakav kakav ja ne bih radila niti za sve pare ovog svijeta!
Zašto? zato:
srijeda, 06.06.2007.
Previše ''Nemam pojma'', u N u 2
Milanović vs. Sanader.
Hm,...
Sanadera ne volim. S Milanovićem se tek upoznajem.
A Zoran se nije baš proslavio u Nedjeljom u 2. Naoko simpatičan čovjek. Iskren, jednostavan, bez velikih riječi. Zapravo, bez dovoljno riječi, kakvih god.
Prvo što sam primjetila kod novog SDP-ovog predsjednika su slabe retoričke vještine.. Sve mi ga je bilo žao gledati kako se ne zna izraziti, pa se ne može ne oteti dojmu da zapravo ne zna niti što bi rekao. Ivica nam je pokojni sporo pričao, a ovome je svaka druga bila 'nemam pojma'!Dok sam gledala emisiju, samo sam si razmišljala kako bi Sanader bio spretniji u odgovorima i lakše iznosio svoje stavove.
Eutanazija? Vjera? Vjeronauk u školama? ... sve teška pitanja, rekli bi.
Al nije mi jasno kako se nije bolje spremio, pa znao je da će ga to pitati.. to se uvijek pita.. Kada se netko novi pojavi u politici ili na nekom bitnom položaju, prvo se moraju rasvjetliti osnovne stvari i postaviti mu pitanja: Tko si, što si, što misliš, u što vjeruješ?
Imala sam osjećaj da je pao s marsa i da je sav u šoku od dana prije i funkcije koja mu je dodjeljena.
Komentari i sms poruke koje su slali gledatelji bile su većinom ohrabrujućeg tona. Svi su sretni da je netko mlad na čelu stranke, netko iz 'nove generacije', kažu. A i je mlad. Ima klinca od devet godina koji trenira nogomet.
Običan čovjek. Naš čovjek.
Ateist. Naš čovjek?
A u hrvatskoj toliko pobožnih katolika.
Vjeruje u uspjeh. Ali ne vjeruje u ništa.
Mnoge su me njegove izjave zbunjivale..
Al, sve u svemu, nije tako strašno.
Sviđa mi se ta njegova neopterećenost.. Mladost.. Ludost..
Jedino mi se čini da mu fali znanja.
Nov je on u ovim vodama i to se vidi iz helikoptera..
Držim mu fige! Možda uspije napraviti od SDP-a nešto.
utorak, 05.06.2007.
MI, biciklisti!
Prosječan sam vozač.
Pažljiva sam.
Ne volim brzinu.
Ne volim gužvu.
Ne gazim ljude po cesti.
Ne psujem kada netko pogriješi.
I svima smetam!!!!!!!
Jeste li se kada vozili po Zagrebu biciklom?
Ako jeste, neću vam reći ništa novo, ali slobodno otvaram ovo pitanje, pa ako imate kakvih frustracija, pridružite se!
Biti biciklist u Zagrebu je zaista hrabar pothvat. Odlučila sam ovog proljeća kupiti si bicikl jer mi je dosta gužvi s tramvajima, ne vozim auto, a i htjela bih si ojačati noge. Sve sami sebični razlozi.
Mi sebični biciklisti, koji imamo neznatan broj staza po kojima bismo se trebali vozili, smo zapravo krasni ljudi. Ako ništa drugo, pridonosimo smanjenju zagađenja. No ključni ljudi koji bi nam trebali omogućiti uvjete i izgraditi nam staze za vožnju, gledaju na nas kao čudovišta. i ne samo oni!
Ako se voziš po cesti: trube ti, smetaš, pitaju te zašto ne ideš tamo di su pješaci!
Ako se voziš s pješacima: psuju ti, ignoriraju te, ne žele se maknuti, ne daju ti po svome teritoriju!
Tko bi se uopće usudio voziti po cesti s vozačima koji su sve mlađi i koji svake godine izazovu sve više prometnih nesreća. Gledala sam neki dan Kirinovu izjavu kada su predstavljali MUP-ove spotove. Poludila sam kad sam čula kako treba poduzimati strože kazne za bicikliste i kako se oni nemaju pravo voziti tamo gdje hodaju pješaci, a posebno ne prelaziti zebru na biciklu. I za to će se početi naplaćivati primjerene kazne!
Kako divno! Najbolje bi bilo da nas izbace iz grada! Da ne smetamo!
Umjesto da se, kao što je trend u razvijenim zemljama, biciklizam potiče, oni nas sa ovakvim prijetnjama samo sputavaju. Ma užas.
Po gradu tu i tamo možeš naići na biciklističku stazu, ali su mahom u Novom Zagrebu.( Zapravo, ima i tamo čudnih staza. Ako idete u N. Zagreb preko mosta šta se nastavlja od Držićeve, onda ćete naići na zanimljivu situaciju. Imate stazu do mosta, a onda je pothodnik! i stepenice! Silazne, pa uzlazne! I tako par puta. Nema nikakve druge mogućnosti, osim da stavite bicikl na leđa i penjete se! NIje li to ludost? Napravit stazu do mosta, a na mostu nitko ne živi, pa se čovjek pita di ta staza vodi. i takvih je primjera bezbroj) Što se tiče centra i moje podsljemenske zone, stanje je katastrofalno.
Taj Kirin stvarno nema pojma o životu. I bavi se potpuno krivim pitanjima. Zašto se i dalje vozim po gradu? Makar zna biti glupih situacija i makar su uvjeti katastrofalni, svejedno uživam i baš mi je gušt.
Voljela bih čuti kako se vi snalazite u Zagrebu kao biciklist? ili vozač, pješak s biciklistima?
